Savršen lik,savršene linije tvog bića
Pojavljuju se gdje god pogledam.
U svakom mračnom kutu utjeha je,
Skrivati se sam od sebe navika postala je.
Ne mogu vjerovati opet počinjem da volim.
Bojim se sklopiti oči,sjetim se tvojih.
Strah me obuzima pri pomisli
da bi tuđi poljubac pomrsio tvoje tragove.
Jedine nježne ruke,meke poput jastuka
na kojem spavam,koža boje mojih snova,
pogled bez premca i kraja.
Dodir nježan povjetarac što potiče
kožu da diše i osjeti se živom.
Čvrstog tijela zagrljaj pruža samo utjehu.
Najljepši je poljubac mednih usana
Koji prenosi moje misli
Preko cijelog universuma.
Pogled koji smiruje žar nemirnog,
ranjenog duha što luta putem beskraja
i ne razaznaje stazu svog spasa.
S druge strane promjena čvrstog stava
U drhtave ruke malenog djeteta,
Zjenice pune gorkih sjećanja.
Nesebično pružanje dijela sebe,tužan pogled
Ironičan osmijeh jedino što karakteriše mene.
Moja nadanja,uzdizanja i ponovna padanja
Imaju značenje,imaju smisao.
Samouništenje usamljenog srca,
Razočarenje u stihove pjesama,
Vjerovanje u magiju što razbija monotoniju...
Sklad dvoje postiže se samo fotografijama.
Od onog što imamo ostat će samo ta,jedna.
Čuvaj me bar još jednom u toplom naručiju,
Budi oslonac slomljenog sna,
Što se kao pustinjski pijesak rasipa.
Na izmaku dana
Pokupi kristalne suze s mog lica
I pročitaj u njima ono neizrečeno.
Nema komentara:
Objavi komentar