Danas sam shvatio da moram
da te volim ma kakav bila.
U mom srcu si sve.
Ne mogu vjerovati da će
nešto da ti se desi,
al' kakava si, takva jesi.
Znam da ne mariš
mnogo za mene,
al' ipak moje srce
za tobom vene.
U mislima mi tvoj lik
na usnama ime.
O voli me, voli me,
moje oko suze lije,
zbog ljubavi koja
me ne grije
DODJITE I ODMORITE SVOJU DUSU MOJIM OSJECAJIMA...JA SE NADAM DA ZA SVAKOGA IMA PO NESTO I DA CETE UZIVATI....
srijeda, 26. rujna 2012.
Kako je ljubav čudna
Evo opet pišem pjesme,
ovaj put protiv nje,
iako nastojim što zlobnije,
u dubini znam - ona mi je sve.
Što je više ocrnjujem,
to je više volim,
što se više protiv nje borim,
to mi se srce sve više kori.
Ne pomaže ni piće,
ni cigare dim,
evo zora sviće,
a ne mogu se pomirit s tim,
da moram nastavit bez nje,
o kako je glupo sve.
O kako je čudna
ta moja ljubav...
ovaj put protiv nje,
iako nastojim što zlobnije,
u dubini znam - ona mi je sve.
Što je više ocrnjujem,
to je više volim,
što se više protiv nje borim,
to mi se srce sve više kori.
Ne pomaže ni piće,
ni cigare dim,
evo zora sviće,
a ne mogu se pomirit s tim,
da moram nastavit bez nje,
o kako je glupo sve.
O kako je čudna
ta moja ljubav...
Zelene oci :$
Sve godine su stale
draga moja,
sve godine su stale
otkad nisi moja,
i dok lagano šeta se ura
mislim samo na tebe,
na tvoje korake
i one ruke nježne,
koje nekad su me pazile,
u kojima bio sam siguran,
koje su me tako strasno mazile,
ali za mene
i dalje vrijeme stoji,
iako ta ura se šetka
i dalje tebi se molim,
dok sudbina teška
čudne puteve mi kroji,
dok sudbina lagano
ali sigurno me vodi
smrti tužnoj,
smrti tužnoj...
draga moja,
sve godine su stale
otkad nisi moja,
i dok lagano šeta se ura
mislim samo na tebe,
na tvoje korake
i one ruke nježne,
koje nekad su me pazile,
u kojima bio sam siguran,
koje su me tako strasno mazile,
ali za mene
i dalje vrijeme stoji,
iako ta ura se šetka
i dalje tebi se molim,
dok sudbina teška
čudne puteve mi kroji,
dok sudbina lagano
ali sigurno me vodi
smrti tužnoj,
smrti tužnoj...
Rastanak!!!
Prije nego što odeš,
nasmiješi se još jednom,
tek onako,
da poslije možemo reći
da je sve ovo bilo lako,
da nije bilo suza i boli,
da nismo pravo ni znali kako se voli.
Pa ipak, ako nam jednom
neka samotna jutra budu odviše teška,
sjetit ćemo se ovog posljednjeg toplog smiješka,
možda i ove ruke u ruci,
utjehe ove u zagrljaju
sada, na kraju.
Ali prije nego što odeš,
htio sam reći,
baš bi mi bilo stalo
da ostaneš sa mnom
još malo.
Pretplati se na:
Komentari (Atom)